Gradišćanski Hrvati naselili su područje savezne pokrajine Gradišće još tijekom 16. stoljeća, a nakon Drugog svjetskog rata gradišćanski Hrvati se sve više nastanjuju i u Beču. Očuvana su brojna hrvatska naselja od kojih su najveća: Željezno (Eisenstadt), Gornja Pulja (Oberpullendorf) i Borta(Oberwart).
Prema procjenama udruga gradišćanskih Hrvata u Republici Austriji ima oko 50.000. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine 19.374 stanovnika izjasnilo se da im je materinski jezik gradišćansko-hrvatski. Zajednica gradišćanskih Hrvata u Austriji podijeljena je uvjetno na dvije podskupine: gradišćanski Hrvati u saveznoj pokrajini Gradišće (prema procjenama oko 35.000) i gradišćanski Hrvati u Beču (prema procjenama oko 15.000).
Zakonom o manjinama iz 1976. godine Hrvatima je priznat status nacionalne manjine u Republici Austriji, a svoja manjinska prava mogu ostvarivati isključivo na području savezne pokrajine Gradišće. Temelj zaštite manjinskih prava gradišćanskih Hrvata potječe iz članka 7. Državnog ugovora iz 1955. godine kojim se Austrija obvezuje na ispunjavanje konkretnih standarada zaštite manjinskih prava gradišćanskih Hrvata i koruških Slovenaca.
Krajem 1980-ih godina, gradišćanski Hrvati izborili su se za službenu uporabu hrvatskog jezika (gradišćansko-hrvatskog) pred upravnim tijelima te na sudu. Kada je riječ o javnoj uporabi, hrvatski jezik se koristi u institucijama hrvatske manjinske zajednice i njihovom međusobnom komuniciranju te na hrvatskim radio i TV emisijama. Republika Hrvatska i Republika Austrija nemaju bilateralni sporazum o zaštiti nacionalnih manjina.
Na temelju Zakona o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, Vlada Republike Hrvatske donijela je Odluku o osnivanju i imenovanju članova Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, čija je konstituirajuća sjednica održana u srpnju 2022. godine, a predstavnici hrvatske manjine iz Republike Austrije u ovom 3. sazivu Savjeta su Gabriela Novak-Karall i Stanko Horvath.
Danas u Republici Austriji postoji znatan broj institucija gradišćanskih Hrvata kao npr.: Hrvatski centar u Beču, Znanstveni institut gradišćanskih Hrvata u Trajštofu, Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću, Željezno i Hrvatsko-gradišćansko kulturno društvo u Beču, u čijim aktivnostima sudjeluje veći broj članova. Gradišćanski Hrvati u Republici Austriji imaju 50-ak kulturnih udruga: folklornih, kazališnih i drugih, od kojih ćemo spomenuti kulturnu zadrugu u Velikom Borištofu pod nazivom KUGA.
Na području Republike Austrije održava se nastava na hrvatskom jeziku u pojedinim školama. Postoji dvojezična osnovna škola u Velikom Borištofu, kao i gimnazija u Borti, dok se nastava hrvatskog jezika provodi u gimnazijama u Gornjoj Pulji i Željeznom. Gradišćanski Hrvati smatraju da ne postoji mogućnost učenja hrvatskog jezika u dovoljnom broju škola što pridonosi opadanju jezične kompetencije mladih naraštaja.
U Beču i Gradišću djeluju i dječji vrtići gdje se nastoji poboljšati znanje hrvatskog jezika.
Od akademske godine 2017./2018. na Pedagoškoj visokoj školi Gradišće u Željeznom može se studirati hrvatski jezik. Hrvatsko štamparsko društvo u Željeznom izdaje tjednik „Hrvatske novine“, godišnji kalendar te druge različite publikacije. Hrvatski kulturno-dokumentacijski centar tiska školske knjige za potrebe hrvatskih dvojezičnih škola u Gradišću. Hrvatsko štamparsko društvo izdaje tjednik „Hrvatske novine“. Manjinska zajednica gradišćanskih Hrvata ima sve vrste medija: novine, radio i TV emisije u okviru ÖRF-a i privatnih medija.
Gradišćanski Hrvati su uspjeli očuvati svoj identitet upravo zahvaljujući velikim zaslugama Katoličke crkve. Egidije Ivan Živković (njem. Ägidius Johann Zsifkovics) austrijski je biskup i teolog iz zajednice gradišćanskih Hrvata koji u svomu djelovanju snažno promiče hrvatski identitet.